beats by dre cheap

_=))))))_

Jedne zimske tuzlanske vecheri,tamo negdje oko 00:40 h 17.11.2007.g.,uz prve snjezhne minute,desio mi se topao i mio dozivljaj.Naime,sinoch dok sam setala nama dobro poznatom alejom,naidjoh na svog dragog.Bio je ljepsi cak i od silne ljepote prvosnjezhnih zimskih idila.                                                                                     Stojao je onako sav ponosan,visoko uzdignute glave,lijepo oblikovanih ociju,modro crvenih usana koje sam mogla porediti samo sa ruzom koju je drzao u ruci,dok me gledao.Niz moj obraz skotrljala se vrela suza,koja je ostavljala trag brazde na mom blijedom licu.Realacija joj je bila tacno iz oka,preko desne jagodicne kosti,sve do usana koje su ceznule za njegovim toplim dahom!                                                                              Stojala sam ukocena,pokusavajuci udahnuti i ostati sto vise pribrana sebi.Prilazio mi je poput nekog uzvisenog bica.Svaki reflektor ulicne rasvjete obasjavao bi ga iz tacno najljepseg kuta,isticuchi svaku njegovu pravilnu crtu lica.Zrachio je,kako svojom odvazhnoshchu,tako i svojom ljepotom koju je znao da koristi u raznim navratima.Naprimjer kad god je neshto zabrljao,vadio bi se na svjoje nevine zelene okice,koje su sjale takvim magichnim sjajem da te odmah obaraju s nogu.I napokon kada se pojavio ispred mene,njezhno mi prihvati ruku,pokloni ruzu i spusti dvije suze na nju zajedno sa rijechima: “Oprosti mi za sve moje pogreske,za sva pretvaranja,za svu glumu i za moju ljubav.Nadam se da te nece nikada povrijediti,(NE SHVACHAJUCHI DA VECH  JESTE!!!)jer stvarno to ne bi volio.                                                                                           Gledala sam ga par sekundi.Da,gledala sam u te ochi koje su me sad vech krvavim sjajem pratile bez treptaja.Pratila sam drhtaj tih usana koje su me bacale u vjecnu komu.Pala sam na koljena,on zajedno samnom.Maske su konachno pale,bespomochno zaplakah ponesena emocijama,zajedno sa bichem za koje nisam sigurna da volim,al ruku na srce jedno se znalo,bila sam zaljubljena u njega.Klechao je zajedno samnom,plakali smo oboje gledajuchi se kroz zamegljene ochi.Niti rijech nismo izustili.Snijeg je joshu uvijek padao,kao da je znao za cim smo imali potrebu.Zatim se reflektor iza nas,koji do tada nije radio,upali i osvijetli nas.Pogledao me duboko u ochi,kao da mi je htio rechi “Nemoj nikada da me pustish iz svog zagrljaja”,i ja sam njeg pogledala,ali samo povrshno da mu dam do znanja da ja nisam nichija lutka na baterije.Kroz blago pirkanje vjetra u tom naletu,dok je snjezhilo,prislonio je svoje usne na moje i uputio mi njezhni poljubac od kojeg sam mogla umrijeti koliko je bio savrshen.                                                                                       Evo  sada gledam kroz prozor,snijeg i dalje pada,ruzha je u vazi i polako vene,ja sam tu ali njega nema.                                                                                           Da i opet sve pochinje iz pochetka…     

Sa Mnom Su Rajska Blazhenstva I Paklene Muke...!
http://withoutlight.blogger.ba
18/11/2007 10:14